četvrtak, 06.11.2008.
On the Boulevard of broken dreams
Nikako ne shvaćam odkud hrabrost za konstantno natezanje, navlačenje (nazovi kako hoćeš) s mojim osjećajima...ok, znam apsolutno bljak ali tako je kako je!
Ok, nisam ni ja divna i krasna, imam hvala bogu mana ali se trudim! Trud se nekako uvijek primjeti, prije ili kasnije, bude shvaćen i povuće neku povratnu informaciju za sobom pa aj nek se moj više primjeti!Nemogu se davat i trgat na sto strana, pokušavat kontra sebe ...dođe mi da vrisnem! Puna sam ...svega! A nisam ni ljuta, ni tužna, ni bijesna...ne osijećam neku sreću, nisam baš ni zadovoljna...hm.....možda sam ipak prazna!Šta god zbunjena sam..hvatam se za slamke i svaki puta se nadam da je baš ova dovoljno čvrsta da izdrži svu moju težinu (ne, ne pričam o kilama...) i svaka, ali baš svaka me razočara i svaka me samo gurne malo dublje. A ja hvatam zrak i borim se rukama i nogama i glavom kroz zid pa kud puklo...a pukne na meni!I nevjerojatno kako čim se pojavi nova nit, nova nada, nova slamčica opet se iskopam, stresem prljavštinu sa sebe i kao super sam si...i opet mu )naravno da se radi o "njemu") dam tako dobru priliku da me podsjeti gdje mi je mjesto i da sam si uzela previše maha..kako mi samo, bez riječi(naravno jer ne razgovaramo) da do znanja da nisam u njegovom rangu i da me nema u vidu...eh, da mi je par centimetara ili ova pamet prije par mjeseci...
Voljela bih vratiti vrijeme. Vjerojatno bih postupila isto jer je to najbolje što sam znala..ali voljela bih da sam tad znala da je on najbolje što mi se desilo..u najboljem trenutku i s najboljim razlogom!...pa on je izvukao ih mene ono davno zatrpano dijete...uzeo mi je lopatice s kojima sam polako ali odlučno i sigurno kopala ispod sebe i odveo me s istim tim lopaticama u pješčanik u parku..i sve što sam iskopala iskoristio je kako bi sagradio nešto novo, predivno..dosad neviđeno!Odveo me na livade, među suncokrete i među tratinčice, u neke nevjerojatne krajeve!Vratio mi je sve...nekontrolirani smijeh, iskreni sjaj u oči, osjećaj predanosti i pripadanja, vratio mi je nezaboravna buđenja i prve jutarnje, još pospane poljupce...vratio mi je ljubav...heh..volim ga...
Lagala sam u prvoj rečenici!Sve shvaćam...
Jer mi je vratio i strah od iskrene ljubavi i strah od zaljubljenosti...obrambeni mehanizam je zaj*****(žao mi je ali nemam bolju riječ..ili imam ali neću!)stvar...natjera te na stvari koje ne želiš napraviti i natjera te na borbu sa samim sobom!A tu gubiš kako god da okreneš!
Uglavnom, ja sam se poigrala, onda sam bacila sve suncokrete i tratinčice, pustila pse u pješčanik, stavila crne naočale i i otišla...a sad kad bi sve to natrag...sad se on igra..onime što najviše boli..a ja sam mu širom otvorila vrata igraonice!
Sanjam ponekad da se budim kraj njega...i časna riječ osjećam ga...čujem ga kako me budi i otvaram oči uvjerena da je tu...da baš...dočeka me gruba stvarnost sa pojasom za alat i jednim po jednim ruši i razbija moje snove..a ja samo gledam i čekam ono veliko finale, ono dramatično iz filmova...stvarnost pali cigaretu i nakon dva dima ju baca i teatralno staje na nju...rotacija stopala desno, rotacija lijevo...stav spetni...i kraj!
...sanjam ponekad da se budim kraj njega...i tko mi to može uzeti...
- 00:39 -
